Starinske ruže

Početkom XX stoljeća moderne ruže kakve danas poznajemo šalju u zaborav većinu starih ruža. Starinske ruže nikad neće nadmašiti ljepotu i savršenstvo hibridnih čajevki, floribundi, grmolikih i ostalih modernih ruža, no uvijek će privlačiti pažnju iskrenih zaljubljenika u ruže. Najstarije grupe ruža na europskom tlu su alba ruže, galske, centifolie, mahovinaste i damaščanske ruže. Otkrivanjem novih svjetova u Europu dolaze ruže iz udaljenih krajeva a njihovim križanjem stvaraju se sve savršenije ruže i tako sve do 1867. kada je stvorena prva hibridna čajevka La France. Njena pojava predstavlja kraj ere starinskih ruža. Sve novonastale grupe ruža poslije toga nazivaju se modernim ružama. Razlikujemo 12 glavnih grupa starinskih ruža.

Alba – bijele ruže

Smatra se da su Alba ruže nastale križanjem divljih ruža Rosa canine (pasja ruža) i Rosa damascene (damašćanske ruže). Njihove tragove pronalazimo čak u vrijeme Rimskog carstva. Tako je npr. Plinije, koji je živio od 23-79. godine, u svom djelu “Povijest prirode“ opisivao bijele ruže. Botaničari vjeruju da bi te bijele ruže mogle biti Alba ruže.
Alba ruže rastu kao uspravni elegantni grmovi s prekrasnim plavozelenim listovima. Moglo bi se reći da su čak sive mat boje. Upravo su i ime dobile po toj svijetloj boji lišća, a ne zbog boje cvijeta kako se najprije moglo pretpostaviti. Cvatu samo jednom u proljeće. Boja cvijeta varira od bijele do svjetloružičaste. Imaju miris na citruse i otporne su na bolesti. Dosta njih tolerira hlad, a otporne su na zimu. Mnogi slikari 15. stoljeća slikaju alba ruže. Cvatu nešto kasnije od galskih i damašćanskih ruža. Alba ruže asociraju na srednji vijek i vrtove oko dvoraca. Tada su se i najviše uzgajale, a korištene su u medicinske svrhe.
Najpoznatije sorte: Felicite Permentier, Alba maxima, Alba semi-plena, Madame Plantier, Konigin von Danemark, Celestial, Great Maiden’s Blush …

Gallica – galske ruže

Rosa gallica je poznata i kao francuska ili provansalska ruža. Raste kao divlja u jugoistočnoj i središnjoj Europi. Sklona je mutacijama i formiranju dvostrukih cvjetova. U prirodi se spontano križala s drugim divljim vrstama ruža te se vjeruje da je upravo ona bila najranija europska vrtna ruža još od vremena Rimljana, a i ranije.
Najranija poznata galska ruža i još uvijek uzgajana jest Rosa gallica officinalis ili Apotekarska ruža. Smatra se da su je početkom 13. stoljeća sa srednjeg istoka u Francusku donijeli križari. Upravo je ona bila simbol crvene ruže plemićke obitelji Lancaster u ¨ratu ruža¨. Simbol druge obitelji u sukobu (York) bila je alba ruža –Alba maxima.
U razdoblju od 1800. – 1850. bilo je poznato oko 3.000 sorti galskih ruža. Stoga nije ni čudo da neke kasnije stvorene grupe ruža porijeklo vuku iz galskih ruža. Za naglo širenje galskih ruža zaslužna je francuska kraljica Josefina koja je sakupljala sve nove sorte i stvorila ogromni poznati vrt galskih ruža. Prije toga centifolije su bile zanimljivije rasadničarima i vrtlarima. Popularne su bile i za vrijeme Napoleona. Smrću kraljice Josefine njezina zbirka ne ostaje još dugo na životu. Danas u nekoliko zbirki u Europi možemo naći do 300 sorti . Ostalih 2.500 zauvijek su izgubljene.
Poznat je izraz lude galske ruže. Taj su pridjev dobile zbog njihovih divljih i intenzivnih boja. Postoje bijele i roza galske ruže no svakako su zanimljive grimiznocrvene te purpurne nijanse. Sve imaju izražen miris i sve cvatu jednom. Neke od njih imaju kratak period cvatnje; 3-4 tjedna u rano ljeto, no većina njih cvate oko 6 tjedana. Kada bismo opisivali neko ukrasno grmlje poput glicinije, forzicije ili neke druge i rekli da nažalost cvatu samo jednom, ljudi bi nas smiješno gledali. Većina galskih ruža je izgledom ljepša u cvatnji od mnogo grmova ukrasnog bilja, no od ruža se očekuje mnogo više. Smatramo da je 6 tjedana cvatnje dovoljan razlog da im se posvećuje više pažnje.
Galske ruže su, dakle, vrlo jaki grmovi pogodni za hladnije krajeve, a neke od najpoznatijih sorti jesu: Rosa Mundi, Rosa gallica officinalis, Charles de Mills, Cardinal de Richelieu, Belle de Crecy, Tuscany Superb, Duchesse de Montebello, Gloire de France, Alain Blanchard, Empress Josephine, Pompon de Panachee …

Centifolia – stolisne ruže

Originalna centifolia potječe s kraja 16. stoljeća. To su bujniji grmovi visine 150-180 cm. Cvjetovi su krupni s dosta izraženim mirisom. Sve cvatu jednom godišnje u proljeće ili u rano ljeto. Porijeklo centifolia je nepoznato i još je uvijek predmet rasprava. Neki stručnjaci vjeruju da su to ustvari kompleksni hibridi nekoliko vrsta ruža; damašćanskih i alba, stvoreni na kraju 16. stoljeća u Nizozemskoj, dok drugi smatraju da su nastale spontano u prirodi. Izbojci su dugi s puno trnja. Otporne su na zimu. Centifolia znači sto listova pa bi se zato mogle nazvati i stolisne ili ruže stoliske. Broj sto odnosi se na broj latica. Upravo su zbog krupnih cvjetova i velikog broja latica bile tako dugo popularne (od 1700.-1850.). Nazivaju ih još i cabbage roses ili kupusne ruže. Takav su naziv dobile jer je cvijet oblika glavice kupusa.
U vremenu dok su bile na vrhuncu popularnosti postojalo je oko 200 sorti. Danas se može pronaći tek 20-ak. Najpoznatije sorte: Fantin Latour, Village Maid, Rose de Meaux, Chapeau de Napoleon, Paul Ricault, Ipsilante, Petite de Hollande, La Noblesse, Alain Blanchard…

Moss – mahovinaste ruže

Postoji više teorija oko njihova nastanka. Vjeruje se da su prve nastale u Carcassone-u prije 350 godina mutacijom ruže iz grupe centifolia. Postoje čak tri centifolia ruže za koje se tvrdi da su majke prve moss ruže. Za centifolije nije bilo ništa neobično da mutiraju, čak su bile izrazito sklone mutacijama. Tako npr. možemo na bijeloj mahovinastoj ruži naći i crvene cvjetove na istom grmu. Najpopularnije su bile u viktorijansko doba. Traže lagana, pjeskovitija tla. Mirišljave su, a miris dolazi od ljepljive tvari koju luče žlijezde. Ova je grupa ruža i dobila ime po žlijezdama koje izlučuju tu tvar, a oblika su mahovine. Mahovinaste žlijezde pokrivaju pupove, čaške, peteljke i izbojke dajući biljci pahuljast, maljav izgled koji je jedinstven u svijetu ruža. Moss ruže cvatu jednom u rano ljeto, a samo neke obnavljaju cvatnju u jesen.
Nakon uvođenja prvih mahovinastih ruža u sjevernu Francusku i Nizozemsku, njihovo naglo proširenje u Engleskoj u ranim godinama 18. stoljeća bio je značajan hortikulturalni događaj. Sredinom 19. stoljeća nekih 40-50 sorti moglo se naći u tadašnjim katalozima. Boje su varirale od bijele i svjetloroza do najviše raširene ljubičaste i tamnogrimizne. U Španjolskoj je 1932. uvedena žuta moss ruža – Golden Moss, no ta je sorta slabe kvalitete i vrlo siromašne cvatnje.
Rezidba kod mahovinastih ruža skoro je nepotrebna. Uklanja se samo suho drvo. Neki savjetuju da je to najbolje učiniti nakon cvatnje.
Uvođenjem višekratno cvatućih vrtnih ruža sredinom 19. stoljeća stare ruže s jednom cvatnjom u ljeto dolaze u drugi plan. U njihovim najpopularnijim danima u viktorijansko doba bilo je poznato 135 sorti koje su stvorene uglavnom u Francuskoj i Nizozemskoj. Danas najveći rasadničari imaju maksimalno do tri moss ruže u asortimanu. Postoje dakako dva ili tri rasadnika specijalizirana za mahovinaste ruže koji nude 25-30 sorti. Najpoznatije sorte: Alfred de Dalmas, Common Moss, Deul de Paul Fontaine, Henri Martin, Nuits de Young, White Bath, William Lobb, General Kleber, Blanche Moreau, Captain John Ingram, Chapeau de Napoleon, Pink Millers Moss, Oeillet Panachee …

Damask – damašćanske ruže

Najviše su poznate po njihovom mirisu. Bile su uzgajane na Bliskom istoku i Europi za komercijalnu proizvodnju ružina ulja. Cvjetovi su srednje veličine, jednostruki ili dvostruki, formirani u veće grozdove nijansa bijele i roza boje. Otporne su na bolesti i hladnoću. Cvatu samo jednom godišnje. Izuzetak je Autumn Damask koja cvate dva puta godišnje. Damašćanske ruže vuku porijeklo iz galskih ruža i bile su poznate i prije 10. stoljeća. Niže su od gallica ali imaju veće lišće. Cvjetovi su sitniji i imaju više trnja.
Najpoznatije sorte: Celsiana, Kazanlik, Mme Hardy, Marie Louise, Quatre Saisons, Botzaris, Ispahan, Blush Damask, Leda, Omar Khayyam, Blush Damask, Leda …

Portland

Ime Portland dobile su po nazivu prve stvorene sorte iz ove skupine – Duchesse of Portland. Ona je najvjerojatnije stvorena križanjem Autumn Damask i Slaters Crimson China. To je ustvari prva grupa ruža u kojoj su kineske ruže, kao jedna od roditeljskih linija, odigrale ulogu dobivanja ruža s višekratnom cvatnjom. Ovo svojstvo i ova grupa ruža korištena je kasnije kod dobivanja bourbon i hibrid perpetual. Smatra se da je Duches of Portland nastala u Italiji oko 1800. godine. Italija je tada bila jaka trgovačka sila s dalekim istokom te su mnoge kineske ruže uvedene najprije upravo u Italiji. Pod imenom Rosa paestana ili Scarlet Four Seasons Rose dovedena je u Englesku. Vojvotkinja od Portlanda šalje ovu ružu u Pariz Andreu Dupontu, vrtlaru kraljice Josefine, koji joj daje ime Duchesse of Portland. Ova je sorta nakon toga poslužila u daljnjoj selekciji te se razvijaju i uvode mnoge sorte.
Portland ruže svojim izgledom pokazuju jak utjecaj Damask ruža, ali su rastom niže – oko 120 cm. Cvjetovi imaju vrlo kratke stapke pa izgledaju kao da sjede na lišću. Od Damask ruža naslijedile su snažan miris. Najpoznatije sorte su: Comte de Chambord, Jacques Cartier, Rose de Rescht, Rose du Roi, Duches of Portland, Delambre, Marbree…
Grupa portland ruža nije dala toliko sorti kao neke druge. Razlog je taj što su se nedugo nakon pojave portland ruža javile i tea ruže te je njima posvećena veća pažnja. Prve tri sorte s popisa umnožava većina rasadnika koji u svom asortimanu imaju starinske ruže jer predstavljaju najljepše sorte iz ove skupine.

Bourbon

Bile su vrlo popularne na početku 19. stoljeća. Original bourbon ruža nastala je na malom otoku u Indijskom oceanu nekad zvanom Ile de Bourbon. Danas se taj otok zove Reunion Island. 1819. dopremljene su u Pariz gdje ubrzo postaju jako popularne te se stvara mnoštvo novih sorti. Većina bourbon ruža stvoreno je između 1830. i 1850. Stručnjaci smatraju da su nastale križanjem kineskih i damašćanskih ruža; Old Blush China i Autumn Damask.
Bourbon ruže su izduženi, otvoreni, bujni grmovi u prosjeku 150 cm visine. Ima ih nekoliko koje se uz potporanj mogu formirati kao penjačice. Cvatu u proljeće ili rano ljeto. Većina ih obnavlja cvatnju u jesen. Imaju krupne cvjetove oblika kugle, starinske forme s jako izraženim mirisom. Boje variraju u nijansama bijele, roza-crvene i ljubičaste. Nakon cvatnje potrebno ih je orezati i to trećinu ocvalog izbojka kako bi se isforsirala druga cvatnja. U Sloveniji u Mjestu Nova Gorica postoji zbirka s preko 100 sorti bourbon sorti posađenih na javnim površinama.
Najpoznatije sorte su: Louise Odier, Souvenire de Malmasion, Boule de Niege, Madame Pierre Oger, Reine Victoria, Mme Isaac Pereire, Variegata di Bologna, Bourbon Queen…

China (kineske ruže)

Na kraju 18. stoljeća kineske ruže su se naglo uvodile na zapad gdje su uzrokovale revoluciju u svijetu ruža. Dolazak kineskih ruža iz temelja je promijenio izgled ruža u Europi i SAD-u. Postoji više karakteristika tj. svojstava gdje su kineske ruže donijele ogromne promjene:
– Kineske ruže obnavljaju cvatnju što je prije njihova uvođenja bila rijetkost za europske ruže (Autumn Damask jedina je obnavljala cvatnju u jesen).
– Kineske ruže uvode nove dimenzije u bojama kod ruža. Skoro sve ruže prije pojave kineskih ruža i njihovog križanja s europskim bile su iste boje u svim fazama cvatnje – od otvaranja pupa do ocvjetavanja. Kod kineskih se javlja nijansiranje boje cvijeta tijekom cvatnje.
– Kineske ruže proširuju spektar mirisa kod europskih uvodeći tzv. voćne mirise.
– Kineske ruže daju kasnije nastalim ružama spiralni oblik cvijeta (tea ruže).
Kineske ruže imaju tajanstveno porijeklo. Nema nikakvog dokaza kako su nastale, no svakako su plod bogate kulture domišljatih ljudi. Nisu viđene u umjetnosti prije 10. stoljeća, nisu dio nečije mitologije i malo je poznata njihova povijest. Ono što znamo jest da su stoljećima uzgajane u Kini mada ih tamo nisu toliko cijenili ruže kao krizanteme koje se pak u njihovoj umjetnosti često javljaju od davnina.
Kineske ruže koje danas znamo su obično mali grmovi (sorta Mutabilis je iznimka) iako je divlja vrsta Rosa chinensis var. spontanea opisana kao krupna, puzajuća, poput ruža penjačica. Današnje kineske ruže su opuštene, prozračne, tanke i oskudne. Lišće je šiljato, ponekad crvenkaste nijanse, što je novitet. Obično nemaju neki poseban mirisa i nisu posebno otporne na zimu. Neke su najbolje za uzgoj u teglama, neke pak u grupi na gredicama. Pojedini stručnjaci smatraju da su upravo kineske ruže temelj današnjih modernih ruža. Smatra se da je prva sorta uvedena 1792. no postoje dokazi da su u Italiji bile poznate i puno prije. Dr. Hurst, genetičar, koji je jedan od najzaslužnijih za razvoj kineskih i tea ruža, pronašao je na jednoj slici umjetnika iz Florentine roza kinesku ružu u kupidovoj ruci. Slika je iz 1529. Neke od poznatijih sorti kineskih ruža jesu: Parson’s Pink China, Slater’s Crimson, Cecile Brunner, Irene Wats, Parks Yellow, Pompon de Paris, Viridiflora, Le Vesuve, Old Blush China,Mme Laurette Messimy, Martha Gonzales, Louis Philippe, Jean Bach Sissley, Fabvier, Emmie Gray, Cramoisi Superieur, Bermudas Kathleen, Arethusa, Archiduke Charles…

Noisette

Noisette ruže nastale su u Kaliforniji u gradu Charlestonu na farmi Johna Champneysa (1743-1820.) Prva sorta dobivena je 1802. križanjem kineske ruže Parson’s Pink ili Old Blush, kako je neki nazivaju, i Rose moschate koja spada u musk grupu ruža. Novonastala ruža je nazvana Champney’s Pink Cluster. To je u stvari dosta bujni jednocvatući hibrid. Vjerojatno je ta sorta nastala slučajnim križanjem jer dotični gospodin nije bio selekcionar već se bavio uzgojem riže. Kinesku ružu Old Blush dobio je od susjeda Philippea Noisetta koji je bio cvjećar i rasadničar. Pošto su se u Kaliforniji u to doba i voćke uzgajale sjetvom sjemena, vjerojatno je Champney posijao sjeme iz plodova ubranih na grmu Old Blush koja je slučajno bila oprašena polenom sa Rosa moschate. Champney stvoreni hibrid poklanja susjedu Philippeu Noisette, koji sije sjeme plodova Champney’s Pink Clustera i izdvaja višekratno cvatuću ružu nazvanu Blush Noisette. Također se ne zna da li je ova sorta dobivena planskim ili pak slučajnim oprašivanjem. 1814. Philippe Noisette šalje umnoženi materijal sorte Blush Noisette bratu u Pariz koji je bio poznati vrtlar. U to doba Pariz je bio centar svijeta ruža. Nakon toga noisette hibridi (musk x china) postaju standardi kao ruže posebne ljepote, prvo u Francuskoj, a kasnije i širom Europe i SAD-a. Svi se rasadnici počinju njima baviti te se narednih pedeset godina stvara na stotine novih sorti. Većina noisette hibrida stvoreno je između 1820 i 1830. bilo u Charlestonu u SAD-u, bilo u Francuskoj. U tih deset godina stvoreno je više od stotinu hibrida.
Poznati selekcionari noisette ruža bili su Laffay, Cochet, Desprez, Mauget i Vibert. Cvjetovi ranih noisette hibrida roza su ili bijele boje, krupnijih cvjetova i većina ih cvate višekratno. Ta su svojstva nasljedili od kineskih ruža. Od musk ruža nasljeđuju bujnost i formiranje cvjetova u grozdovima. Razlog puno novonastalih noisette hibrida treba tražiti u bogatstvu sjemena koje daju prvonastali hibridi Champney’s Pink Cluster i Blush Noisette. Oko 1925. francuski selekcionari pokušavaju dobiti žuti noisette hibrid križajući Blush Noisette sa Park’s Yellow China. Time je dobiveno mnoštvo prekrasnih noviteta. Rani noisette hibridi bili su botanički vrlo slični; ogromne kitice sa sitnim cvjetovima, svi su imali sivkasto lišće i bujan porast. No križanjem (prirodnim ili usmjerenim) s tea ružama ili s kompleksnim hibridima, dobivene su sorte raznih oblika cvjetova, veličine i ostalih karakteristika tako da ih je bilo teško klasificirati. Čak je 1898. francuski botaničar Sirodot noisette ruže razvrstao na deset podgrupa. Noisette ruže vrhunac dosežu uvođenjem sorte Gloire de Dijon i kasnije njenih nasljednika.
Noisette ruže ostat će zapamćene po ljepoti svojih hibrida kao penjačice najpogodnije za toplije krajeve, a stvorit će uvjete za zamah kasnije stvorenih Wichurana i Multiflora penjačica. Ono što je za nas od velike praktične važnosti jest da su Noisette ruže uz Tea ruže idealne za Dalmaciju i općenito za krajeve uz more, a činjenica je da su u tom području jako malo ili nimalo prisutni. Osim prvih noisette hibrida – Champney’s Pink Cluster i Blush Noisette, poznate su i sljedeći rani noisette hibridi: Aimee Vibert, Belle Vichysoise, Blanc Pur, Bougainville, Bouquet de Marie, Bouquet Tout Fait, Mme Plantier, Narrow Water…
1845. postojalo je oko 300 sorti tea ruža – opisanih u Francuskoj. Dvadeset godina prije na vrhuncu su bile noisette ruže, a najviše su se uzgajale također u Francuskoj. Križanjem tea ruža s noisette ružama dobivani su hibridi climbera s krupnim cvjetovima, izrazito bujni, a koji su trebali vlažne i tople uvjete kako bi pokazali svu svoju ljepotu. Kao što je ranije napomenuto, prvi tj. raniji noisette hibridi imali su sitne cvjetove u grozdovima. I dok su većina tea ruža bili grmovi, križanjem s noisette dobivamo prekrasne penjačice ponekad zvane i tea-noisette penjačice. Najpoznatije su: Celine Forestier, Chromatella, Coquette des Blanches, Deschamps, Desprez a Fleurs Jaunes, Duarte de Oliveira, La Biche, L’Abondance, Lamarque, Marechal Niel, Eugene Verdier

Tea (čajavke)

Original tea ružama smatraju se Hume’s Blush ili Rosa odorata; uvedena 1808. Te Park’s Yelow; uvedena 1825. Francuzi su zaslužni za kasnije širenje tea ruža jer su nakon uvođenja prvih tea ruža intenzivno radili na stvaranju novih sorti. Spiralna forma današnjih modernih ruža zapravo vuče porijeklo od tea ruža. Razlog naglog širena tea ruža jest njihov miris kao i pogodnost za rez. Istovremeno na tržištu je bila sve veća potražnja za rezanim cvijetom ruže, pa je tako npr. 1871. u New Yorku cijena jednog cvijeta ruže dosegla jedan dolar. I inače bile su simbol bogatstva i blagostanja. Problem kod tea ruža bio je taj što su u klimatskim uvjetima Engleske i Francuske cvjetovi bili krhki i izuzetno osjetljivi na loše vremenske uvjete. Zbog toga ih većina vrtlara i selekcionara počinje uzgajati u staklenicima. Drugi su pak križanjem pokušavali dobiti otpornije hibride. U povijesti tea ruža značajno je bilo i križanje s bourbon ružama, što dovodi do stvaranja novih tipova tea ruža. Većina ih izgledom nije nimalo podsjećala na starinske ruže; cvjetovi krupni, grmovi bujni, zdravi, lišće prekrasno kožasto. Sorte su obuhvaćale spektar svih boja koje su imale i ranije grupe ruža. No što se boje tiče, tea ruže su značajne po tome je što se kod njih prvi puta javlja zlatnožuta i grimizna boja.
Tea ruže još uvijek su najbolje ruže za vruće klimate kao što su Kalifornija, Argentina ili Australija. Svakako bi trebale biti više zastupljene i kod nas u Dalmaciji i Primorju. Mnogi uzgajivači smatraju da su najljepše kad se uzgajaju na vlastitom korjenu i bez ikakve rezidbe uopće. Najpoznatije sorte tea ruža: Adam, Fortune’s Double Yellow, Mme de Tartas, Roi de Siam, Rosabelle, Hume’s Blush, Duchesse de Brabant, Archiduc Joseph, Mme Joseph Schwartz…
1852. g. Jacotot, cvjećar iz Dijona u Francuskoj, stvorio je najpopularniji hibrid, penjačicu koja se i danas smatra najpopularnijom i najljepšom starinskom penjačicom uopće – Gloire de Dijon. Ova tea ruža proširila se po cijelom svijetu jer najviše od svih tea ruža podnosi hladnoću. I pedeset godina nakon pojave Gloire de Dijon se intenzivno umnožavala, a također je poslužila kao majčinska linija za mnoge kasnije hibride tea i hibrid perpetual penjačica. Značajno je da je Gloire de Dijon kasnije poslužila kod stvaranja prve žute hibridne čajevke (Gottfried Celler). Također korištena je u selekciji prve krupnocvjetne penjačice crvene boje. U stvaranju novih hibrida koristeći liniju Gloire de Dijon sudjelovale su vodeće rasadničarske kuće u to doba; Levet, Guillot, Scwartz, Pernet, Ducher, Bernaix, Drögemuller, Nabonnand, i dr.
Stari Noisette hibridi bili su potisnuti od strane tea-noisette hibrida zbog krupnih cvjetova. Između 1890. i 1900. javljaju se prve hibrid tea ruže, a već 1910. ne samo da su bile dominantan tip vrtne ruže, već se i većina selekcionara počela baviti isključivo njima. Hibridne čajevke imale su sve karakteristike tea-noisette hibrida , ali su za to trebale manje prostora, stvarale su više cvjetova i bile su otpornije na zimu.
Sljedeći razlog jest pojava novih penjačica – wichurana ramblera koji su preplavili svijet između 1900. i 1910. i preko noći potisnuli tea-noisette climbere.
Pojava hibridnih čajevki i wichurana ramblera nevjerojatnom brzinom je potisnula tea-noisette hibride. Ne samo da su pali u zaborav, već su mnogi hibridi zauvijek izgubljeni jer se nijedan rasadnik njima nije bavio. Velik utjecaj na to imale su i stručne knjige o ružama od strane engleskih autora koji su tea i noisette ruže definirali kao ruže koje je jako teško uzgojiti. Činjenica je da one najbolje uspijevaju u toplijim krajevima, no vremenom su se stvorili hibridi koji jako dobro uspijevaju i u hladnijim krajevima. S druge pak strane tea i noisette ruže najviše razvijaju Francuzi i Amerikanci, što je vjerojatno pobuđivalo zavist kod Engleza.

Hybrid perpetual

Prve se javljaju oko 1835., a na stotine ih je stvoreno u viktorijansko doba. Nastale su križanjem Portland i China ruža te China i Bourbon ruža. Zadnji su korak prema stvaranju modernih ruža, tj. do pojave prve hibridne čajevke.
Još uvijek zadržavaju odlike starinskih ruža, no neke sorte dosta sliče hibridnim čajevkama. Čak je i uzgoj prvenstveno bio namijenjen za izložbe, a ne kao vrtne ruže. Cvjetovi su krupni u nijansama crvene, purpurne, bijele i roza boje. Izbojci su uspravni s manje trnja (ali krupnijeg). Svaki izbojak uglavnom nosi jedan cvijet, što je tipično i za hibridne čajevke. U komercijalnom uzgoju bilo je više od 4.000 sorti. Sto godina nakon pojave prvih, uzgajano je svega 40, a 20-ak je danas ostalo kao predmet pažnje uzgajivača i rasadničara.
Zbog obnavljanja cvatnje traže više brige od ostalih starinskih ruža. To se prvenstveno odnosi na gnojidbu. Kako bi se isforsirala jača druga cvatnja, preporuča se bujne grane polegnuti čime se potencira tjeranje većeg broja izbojaka.
Mnoge sorte uopće ne mirišu, što baš i nije karakteristika starinskih ruža. Postavlja se pitanje što su to uzgajivači ruža vidjeli u ovoj grupi ruža s krakatim izgledom, slabim zdravljem, slabim mirisom i spornim slabim obnavljanjem cvatnje. Činjenica je da svaka sorta hibrid perpetual ruža koja se danas može nabaviti ima neke karakteristike koje su vrhunac u svijetu starinskih ruža za to određeno svojstvo:
Paul Neyron – najkrupniji cvjetovi
La Reine – najljepši šaličasti cvjetovi prije pojave engleskih ruža
General Jacquemont – najmirisnija crvena ruža
Ferdinand Pichard – najranija prugasta ruža koja obnavlja cvatnju
Baron Girod de I’Ain – jedna od ljepših crvenih ruža s bijelim rubom
Frau Karl Druschki – podsjeća na magnolije; smještena je u ovu grupu iako u potpunosti sliči na hibridne čajevke. I danas je neki smatraju najljepšom bijelom ružom.
Mnoštvo sorti hibrid perpetual ruža sa scene su maknule savršenije hibridne čajevke.

Hybrid musk (hibridne mošusne)

To su grmolike ruže stvorene od istaknutog engleskog selekcionara svećenika Josepha Pembertona između 1912. i  1928. Ova grupa ruža poznata je po kvalitetnim cvjetovima i izraženom mirisu po čemu su i dobile ime. Pemberton je križao hibridnu čajevku Trier s ružom Aglaia. Sorta Aglaia je nastala 1896. križanjem R.multiflore i Reve d’Or koja  ima porijeklo od musk predaka. Hibrid musk grupa ruža se razvila od ovog križanja. Kada bi se detaljnije istraživalo porijeklo hibrid musk ruža, utvrdilo bi se da imaju ¨krvi¨ divljih ruža R. multiflora, R. chinensis i R. moschata.
Do početka 20. stoljeća većina vrtnih ruža bile su grmolike ruže (1-1,5 m visine) ili pak penjačice. Pojavom prvih hibridnih čajevki, a kasnije i floribundi te njihovim naglim širenjem, grmolike ruže bivaju odjednom zapostavljene. Postaju anatema, ¨izopćuju¨ se iz svijeta ruža te su se njima bavili ¨tamo neki fanatici¨. Danas, u moderno doba, ponovno se teži koristiti ružu kao prilagodljiv subjekt u mnogim situacijama u vrtu. Zato grmolike ruže, tj. ruže uzgajane kao grm nude silan potencijal za povećanje prodaje. Pembertonov rad i njegovo nasljeđe (hybrid musk grmolike ruže) bivaju stoga danas prepoznati od strane vrtlara, rasadničara i stručnjaka za hortikulturu. Hibrid musk ruže ne zahtijevaju nikakvu posebnu njegu.  Najbolje uspijevaju  na laganim tlima. Normalnim uzgojem za tri sezone dobivamo grmove veličine 150×150 cm. Sađene po tri komada u grupi na travnjaku stvaraju široke prekrasne grmove. Također su odlične za kombiniranje s ostalim ukrasnim biljem. U proljeće su škare  njihov najveći neprijatelj. Moraju se uzgajati prirodno bez rezidbe. Režemo ih samo nakon ocvjetavanja odstranjivanjem ocvalih cvjetova, kako bismo potencirali cvatnju u jesen. Pred zimu odstranjujemo suhe grane. Kritičari hibrid musk ruža kažu da su osjetljive na pepelnicu. Istina je da se ona može javiti u ranu jesen. No smanjenom gnojidbom dušikom možemo umanjiti napad pepelnice. Najpoznatije sorte: Buff Beauty, Cornelia, Felicia, Penelope, Balerina, Moonlight, Prosperity …